‘Odakle ste?’, pita nas čovjek koji iz kamiona istovaruje vreće krumpira vidjevši da fotografiramo ulaz u Yonah Schimmel’s Knishes. ‘Iz Hrvatske? Naravno da znam. Moja je supruga Poljakinja i stalno mi kuha izvrsnu juhu od Vegete. Nekoliko žlica Vegete u vruću vodu i eto odlične juhe.’
Jednostavna receptura za juhu od dodatka jelu i više je negoli primjerena za mjesto gdje se nalazimo, jer je lokal, kroz čiji podrumski ulični otvor čovjek upravo ubacuje krumpir, zapravo oda siromaškoj hrani i jedan od preživjelih ostataka staroga, useljeničkog New Yorka od prije više od stotinu godina. Naime, Yonah Schimmel Knishes u njujorškoj četvrti Lower East Side (LES), jer tu se nalazimo, zapravo je svojevrstan vremeplov. Kad namjernik kroči u njega, kao da je čarolijom prebačen u Poljsku ili Rusiju iz 1910., u godinu kada je lokal utemeljio rabin poljskog podrijetla čije ime ona i dalje nosi, jednostavno stoga što se njegov interijer gotovo uopće nije mijenjao od tih dana. Budući se nije mogao uzdržavati podučavanjem u hebrejskoj školi, Yonah je stao peći i prodavati knishe, najprije s pokretne ulične tezge, a potom u ovome lokalu.
Knish, čiji naziv dolazi iz jidiša, zapravo je pečena slana okruglica veličine oveće muške šake, punjena pire krumpirom, mljevenim mesom, kiselim kupusom, različitim povrćem ili sirom. U New York su je oko 1900. donijeli imigranti iz istočne Europe pa je brzo postala popularan jeftin zalogaj namijenjen utaživanju gladi, inače široke pojave u imigranata toga doba. I danas ga rado jedu stariji stanovnici četvrti, policajci u lokalnoj ophodnji i ljubitelji zasitnih zalogaja, jer će se prosječni jelac itekako namučiti i s jednim jedinim komadom, posebno ako je punjen pire krumpirom, u što smo se i sami uvjerili.
Prije negoli žvačući knish krenemo u šetnju, važno je reći da svaki treći Amerikanac židovskog, portorikanskog ili talijanskog podrijetla ima pretke koji su, neposredno po dolasku u Sjedinjene Države, živjeli na Lower East Sideu. Iako su danas mnoge etničke zajednice oformile svoje kvartove u različitim dijelovima Queensa, Brooklyna i drugih područja New Yorka, duž Manhattana su stalno dolazile i odlazile te za sobom ostavljale samo rijetke tragove u obliku starih naziva lokala i trgovina. Stoga jedino na jugoistoku tog poluotoka, u LES-u, život još uvijek pulsira autentičnom etničkom snagom i nudi mjesta na kojima su se sačuvali jezici, običaji, religije i hrana različitih imigrantskih skupina.
U LES-u, život još uvijek pulsira autentičnom etničkom snagom i nudi mjesta na kojima su se sačuvali jezici, običaji, religije i hrana različitih imigrantskih skupina
Današnja sjeverna granica LES-a, Houston Street (Njujorčani je izgovaraju HOW-stun), nekada je na križanju s Orchard Streetom predstavljala središte četvrti, sve do 50-ih kada je svoj sjeverni dio prepustila današnjem East Villageu, demokratskijem kontrapunktu mondenog West Villagea. Zato današnji epicentar LES-a leži nekoliko blokova južno, gdje se nalazi jedna od najzanimljivijih njujorških atrakcija koju potpuno nezasluženo zaobiđe većina posjetitelja grada - Lower East Side Tenement Museum u živahnome Broome Streetu, mjestu gdje se još uvijek može dotaknuti i omirisati svijet originalnog imigrantskog New Yorka.
Tenement (izraz označava oronulu stambenu zgradu) Museum posvećen je sjećanju na prvi korak bezbrojnih imigranata iz cijeloga svijeta u ‘Ameriku snova’. Njegovo je srce zgrada na broju 97 u kojoj je u razdoblju od 1863. do 1935. živjelo oko sedam tisuća imigranata dvadesetak različitih nacionalnosti. Početkom 20. stoljeća gotovo tri četvrtine stanovništva New Yorka živjelo je u sličnim zgradama, a LES je bio najnapučenije područje na svijetu. Samo u četvrtastom bloku zgrada, gdje se danas nalazi Muzej, živjelo je čak dvije tisuće ljudi. Zgrada koja danas ima status mjesta od posebnog povijesnog značaja, zapravo je niz pomno rekonstruiranih stanova iz njene stvarne prošlosti, u kojima su živjeli njemački Židovi (1870-ih), istočnoeuropski Židovi (1900-ih) i Talijani (1930-ih). Ti skromni stanovi posjetitelja živo vraćaju u doba između Građanskog rata i ranog 20. stoljeća, jer autentičnim namještajem i predmetima iz svakodnevnog života svjedoče o generacijama imigranata i uvjetima u kojima su živjeli po dolasku u Ameriku (čitave obitelji od pet do šest, pa i do deset članova u dvije prostorije, sobe bez prozora, zahodske školjke u prolaznim hodnicima...). Ne čudi onda da posjet nudi doživljaj kao da se nalazite na setu za snimanja filmskog klasika Kum.
No vratimo se u Houston Street, gdje nas na broju 179 dočekuju dvije svjetleće neonske ribe koje neprestano plivaju prema natpisu Russ & Daughters, jedinoj preživjeloj od nekadašnjeg čitava niza lokalnih trgovina specijaliziranih za mariniranu i dimljenu ribu. Iako je legendarni lokal ostao malen i neugledan, kakav je bio i 1914. kada ga je otvorila židovska obitelj Russ, svojom ponudom još uvijek s lakoćom nadmašuje i najbolje njujorške delikatese poput Zabar’sa i Dean & Deluce. Joel Russ, kao i većina njujorških doseljenika s konca 19. stoljeća, bio je iznimno vrijedan, pa je najprije punih 14 godina u LES-u prodavao haringe, lox (marinirani fileti lososa) i kisele krastavce s kola koje je vukao konj, a tek onda otvorio trgovinu koja ime može zahvaliti njegovim trima kćerima.
Za mnoge Njujorčane, posebno Židove, Russove različite vrste lososa, haringe i jesetra, zatim salata od bjelice, kavijar i više vrsta nenadmašnog cream cheesea (sa zelenim maslinama, loxom, kavijarom...) predstavljaju okuse, tradiciju i čar starog New Yorka
Taj je dućan pravi mikrosvijet LES-a, jer latino prodavači sa stalnim mušterijama ragovaraju na mješavini španjolskog i jidiša (tu ga zovu spiddish), dok im povremeno ispomažu Niki i Josh, peta generacija obitelji Russ koja vodi delikatesu, inače kćer i nećak donedavnih vlasnika Marka Russa Federmana i njegove supruge Marije, kolumbijskog podrijetla. Zanimljivo je da je Mark nedavno, zajedno s poznatim njujorškim gastro-spisateljem Calvinom Trillinom, napisao vrlo vrijednu knjigu posvećenu povijesti ovog kultnog lokala, kvartu u kojem se nalazi i imigracijskim valovima iz njegove prošlosti. Za mnoge Njujorčane, posebno Židove, Russove različite vrste lososa, haringe i jesetra, zatim salata od bjelice, kavijar i više vrsta nenadmašnog cream cheesea (sa zelenim maslinama, loxom, kavijarom...) predstavljaju okuse, tradiciju i čar starog New Yorka. Šetaču LES-om bit će dovoljno naručiti bagel (vrst tipičnog njujorškog peciva od kuhana, pa potom pečena tijesta) s kremastim sirom i mariniranim lososom (što smo mi i učinili) da bi shvatio oko čega vlada tolika pomama.
Kad smo već kod bagela, neće biti na odmet uputiti se i do obližnjeg Grand Streeta, gdje se nalazi Kossar’s Bialys, najstarija američka pekarnica bialyja. Bialy je, naime, skraćenica jidiš izraza bialystoker kuchen, koji označava tradicionalno pecivo poljske Askhenazi kuhinje, podrijetlom iz poljskoga grada Białistoka, inače slično bagelu, samo što mu se tijesto prije pečenja ne kuha, a sredina mu je ispunjena prženim lukom. U ovoj pekarnici, koju je 1935. utemeljio Morris Kossar, danas su perfekciji tog peciva posvećene vlasnice Juda i Debra Engelmayer koje su trgovinu 1998. kupile od Kossarove kćeri Glorije.
‘U pravom duhu bialy kulture, ali i za puni doživljaj ulaska u mirisno carstvo bialy pekarnice, to se pecivo mora kupiti u Kossar’su’, piše njujorška gastro-spisateljica Mimi Sheraton u svojoj sjajnoj knjizi The Bialy Eaters, koja u detalje proučava prošlost tog čvrstog i hruskavog peciva.
Odmah do tog pekarskog unikata smjestila se još jedna jedinstvena institucija LES-a - Doughnut Plant, prodavaonica ‘najboljih krafni na svijetu’, koja s lakoćom ismijava sve američke lance specijalizirane za prodaju tih slatkih uštipaka s rupom u sredini, što zahvaljujući filmovima ima famu tipičnog ‘cop fooda’. Tu čitatelj mora zaboraviti i sve vrste domaćih pokladnica, jer se u slučaju Doughnut Planta radi o mjestu koja je toj vrsti kolača dala sasvim novu dimenziju.
Naravno da iza svega stoji i zanimljiva priča. Naime, jednoga dana lokalni stanovnik Mark Israel prekapao je po starim obiteljskim kutijama i naletio na recepte za krafne koje je iz pradomovine u New York donio njegov djed. Prihvatio se posla, ispržio čitavu gomilu i ponudio ih kafeteriji nedaleko svoga stana. Ubrzo su narudžbe stale pljuštati sa svih strana pa se danas njegove krafne nalaze u vitrinama vodećih njujorških delikatesa. No za pravi doživljaj treba se uputiti u Grand Street i kušati Israelove delicije čiji se okusi mijenjaju iz dana u dan - od klasične vanilije, preko đumbira, limete i pistacija, pa do ružine vodice, borovnica i našeg favorita - kombinacije banane i pecana, sve spravljeno ručno i od svježih namirnica. Israel tvrdi da je njegove krafne najbolje zalijevati kućnim toplim ili ledenim čajem, ovisno o sezoni, što većina kupaca i čini. U svakom slučaju, ne vrijedi se micati iz trgovine, jer čim pojedete jednu krafnu, poželjet ćete kušati i neku drugog okusa. I tako dokle god izdržite.
Da se unikati u LES-u ne ograničavaju samo na hranu, potvrđuje i čitav niz drugih trgovina. Primjerice, u Fishkin Knitwearu vlasnik Buddy Fishkin specijalizirao se za pulovere od kašmira, i to u trgovini koju je davne 1901. otvorio njegov djed Joseph, dok je Mandel Goldberg Fabrics prodavaonica koju je 1890. u Grand Streetu utemeljio imigrant Mandel Goldberg u doba kada su se na uglu ulica Hester i Ludlow svakoga jutra okupljali imigranti sa znanjima krojačkog zanata, odakle bi ih poduzetnici pokupili za rad u takozvanim ‘sweatshopovima’ ili, ukoliko su posjedovali vlastiti šivaći stroj, u svojim stanovima u tenementima kvarta.
Nadalje, Orchard Corset Center vjerojatno je jedini preživjeli salon na svijetu posvećen gotovo isključivo korzetima. Doduše, možda je tu prodavaonicu malo pretjerano nazvati salonom jer zauzima tek nekoliko kvadratnih metara, ali u njezinim se ladicama mogu naći brižno složeni korzeti svih mogućih vrsta i veličina. Vlasnik trgovine i majstor izrade korzeta Ralph Berk ima nevjerojatno iskusno oko i dami u bluzi ili majici nepogrešivo će letimičnim pogledom odrediti pravu mjeru. Možda će nekoga zavarati starinski i pomalo ofucani izgled dućana, ali tu je u ponudi isključivo roba od najfinijih materijala, i to vrhunski ručno izrađena, a i cijene su odgovarajuće - astronomske. Nije ni čudno, kad su među stalnim mušterijama zvijezde poput Madonne, Lady Gage, Marilyna Mansona...
Odmah iza ugla, u Rivington Streetu, nailazimo na Economy Candy, još jednu originalnu trgovinu iz predratnoga doba kakvu teško da ćete naći bilo gdje širom Sjedinjenih Država. Naime, ta trgovina slatkišima, osnovana 1937. u doba nakon Velike krize, kada su se bomboni još prodavali iz bačava, tipičan je primjer New Yorka kojeg više nema. Osebujni vlasnik moćne stature Jerry Cohen ispunio je od poda do stropa svoju oldtimer trgovinu već davno zaboravljenim američkim slatkišima (jawbrakers, licorice whips, root beer barrels, Chiclets, Pixy Stix...) i još bezbrojnim artiklima iz domene Willyja Wonke, ali i svim mogućim novovjekim favoritima - od čokoladiranih pereca (od mliječne, tamne i bijele čokolade) do PEZ figurica i bombona svih mogućih likova, okusa i veličina. Naravno, ne može niti bez etničkog štiha, pa se tu mogu naći i košer žele-bomboni i čak 18 vrsta halve. Ne čudi onda da je to carstvo slatkiša, koje su svojevremeno redovito posjećivali Jerry Lewis i Tony Curtis, čuveni Gourmet magazin nazvao ‘penny-candy trgovinom uzdignutom na razinu umjetničke forme’.
Nijedan posjet LES-u ne smije zaobići Guss’ Pickles u Orchard Streetu, ulični dućan ukiseljenim povrćem koji je još 1920. utemeljio poljski imigrant Isidor Izzy Guss
Ako već spominjemo umjetničku formu, valja spomenuti da nijedan posjet LES-u ne smije zaobići Guss’ Pickles u Orchard Streetu, ulični dućan ukiseljenim povrćem koji je još 1920. utemeljio poljski imigrant Isidor Izzy Guss, a koji se nalazi u nekadašnjem ‘pickle districtu’ koji su sačinjavale ulice Essex i Ludlow, gdje je i nastao poznati ‘njujorški stil ukiseljenog povrća’ (mercedes naspram trabanta industrijskih inačica).
Povijest ukiseljenog povrća u New Yorku započela je u 17. stoljeću kada su nizozemski poljoprivrednici i trgovci tu kulinarsku disciplinu pretvorili u umjetnost i dobar posao. Ukiseljeni krastavci, u ponudi cijele godine, jeftini i praktički nekvarljivi (hladnjaci u LES-u nisu postojali), postali su tijekom 19. stoljeća redoviti u ishrani imigranata koji su useljavali u četvrt. Ipak, od bezbrojnih prodavača ukiseljenog povrća prije stotinu godina, danas je preživio samo Guss’ Pickles, a sama proizvodnja je, zbog nestanka pravih majstora kiseljenja i njihovih receptura, u izumiranju.
Zahvaljujući niskim cijenama stanovanja, LES je oduvijek privlačio i boemski New York, pa se tu, posebno u ulicama Clinton i Ludlow, razvila poprilično živa scena barova. Svim ljubiteljima kantautorske pjesme vjerojatno su dobro poznati stihovi Leonarda Cohena: ‘New York is cold, but I like where I’m living / Music on Clinton Street all through the evening’, iz pjesme Famous Blue Raincoat s početka 70-ih, kada je popularni autor živio baš u spomenutoj ulici LES-a, tada središtu vrlo živahnog latino kvarta. Danas središte boemskog života četvrti predstavlja Ludlow Street gdje se u novom tisućljeću naguralo više od 30 barova, koji začudo uopće nisu narušili autentični ugođaj ulice i čitave četvrti. U većini njih navečer svira živa glazba, pa smo mi tako, sasvim slučajno, u The Living Roomu (uređen je, logično - kao dnevna soba) naletjeli na tajni ponoćni koncert Nore Jones i njena povremenog pratećeg sastava The Little Willies.
U čitavome LES-u može se naći više zanimljivih etničkih restorana, poput El Castillo de Jagua, jednog od najboljih jeftinih latino lokala u gradu (karipska, portorikanska i dominikanska kuhinja) ili Rosario’s Pizza, kvartovske institucije (ove godine slavi pola stoljeća postojanja) koju vodi Salvatore Bartolomeo i čiji su zidovi prekriveni bezbrojnim Salovim portretima, djelima mnogobrojnih njujorških fotografa. Zanimljivo je da se tu, među stogodišnjim lokalima i trgovinama s kič-opremom za raskošna portorikanska vjenčanja smjestio i restoran wd~50 chefa Wylieja Dufresnea, jedinog njujorškog predstavnika takozvane ‘molekularne kuhinje’ (zapravo kuhinja koja u tehnikama priprave jela rabi znanost), gdje se mogu kušati neka od najavangardnijih gastro-kreacija u Sjedinjenim Državama (nemala stvar za inače gastronomski poprilično konzervativni New York). Degustacijski meni (155 dolara) s 12 minijatura vrlo provokativna izgleda, ali sasvim logičnih, mada neobičnih kombinacija, kojemu smo se podvrgli, usmjeren je na efektnu zbunjujuću igru tekstura, temperatura i izgleda jela koja uspješno alarmira mozak i nepce.
S druge strane, u LES-u se još uvijek daju popraviti cipele i kišobrani, kao i nabaviti sjajan polovni namještaj u trgovini Las Venus (podnaslov: 20th Century Pop Culture), ali i kupiti organski uzgojene namirnice u dućanima Earthmatters i Mastiha Shop, zatim trendovska odjeća s potpisom u TG170, Dolce Vita ili House de Lux, sve moguće električne gitare u trgovini Rivington Guitars i tko zna što sve ne.
Šetnju LES-om (bez da smo posjetili Chinatown i Little Italy, jer to je već sasvim druga priča) najuputnije je završiti u Katz’s Deliju, kultnom njujorškom židovskom delicatessen restoranu koji je od svoga otvorenja 1888. stalna gastronomska postaja stanovnika kvarta, svih Njujorčana, kao i posjetitelja grada (tu su jeli čak i Roosevelt, Reagan, Carter i Clinton). Katz’s su osnovala braća Island, da bi ga 1905. Willy Katz pretvorio u lokal koji će postati gradska ikona. Ljubitelji filma, čak i ako ga nisu posjetili, poznaju ga kao mjesto gdje je Meg Ryan odglumila lažni orgazam u romantičnoj komediji Kad je Harry sreo Sally.
Delicatessen je, inače, tipični njujorški tip restorana gdje se prvenstveno mogu jesti tradicionalna židovska (često košer) jela svih krajeva Europe. Iako ih je nekada bilo puno više, i današnja je njujorška deli-scena prilično živa. No znalci posebno ističu nekoliko lokala među kojima Katz’s Delicatessen zauzima posebno mjesto. Lokal je postao poznat po svojim pastrami i corned beef sendvičima te hot-dogovima koji se smatraju najboljima u gradu (Katz’s tjedno posluži nevjerojatnih 4,5 tona pastramija, 2,2 tone corned beefa i 12 000 hot dogova). Pastrami (salamureno goveđe meso) su u New York donijeli židovski imigranti, dok naziv corned beef dolazi iz vremena prije izuma hladnjaka kada se meso usoljavalo krupnim zrnima soli koja su Englezi nazivali corn jer su podsjećala na zrna kukuruza.
Bilo kako bilo, glavno obilježje tih sendviča jest da su overstuffed, odnosno doslovno prenatrpani, pa se, ukoliko jelac želi pojesti sav nadjev, obvezno mora naručiti dodatni kruh (uz pastrami tradicionalno - raženi). No popularna su i mnoga druga jela, osobito klasično kuhane pileće juhe poput matzo ball (s okruglicom od macesa) ili kreplach (raviol punjen mesom), zatim puretina, roastbeef, razne vrste domaćih jela (sarma!) i pečenki. Treba spomenuti i to da je posjet Katz’u svojevrstan ritual. Na ulazu u bučni lokal gost dobiva račun koji puni naručivanjem na različitim tezgama (samo stolove uz zidove služe konobari) i koji plaća na izlazu. Iskusni počinju od krajnje desnog pulta gdje naruče hot dog (tamo sa stropa vise čuvene Katzove salame) da bi imali nešto žvakati dok im prodavači vješto priređuju sendviče. Ako u vašem smjeru doleti komad pastramija, ne radi se o nespretnosti, već vam nude kušanje (obvezno nagradite napojnicom).
‘Za mene je Lower East Side inspiracija. Cijeli kvart, ljudi s kojima sam radio, sve ono što smo proživjeli, to što mi je dana prilika da shvatim tko sam, svoj identitet, kulturu i korijene.’, rekao je jednom prigodom poznati američki glumac portorikanskog podrijetla Luis Guzmán izražavajući tako iskustvo generacija imigranata koji su u toj četvrti našli svoj prvi dom u ‘zemlji snova’. Ili kako je to sažeo Irving Berlin, jedan od najvećih američkih songwritera svih vremena i čovjek koji je odrastao u imigrantskoj obitelji, u podrumskom stanu bez prozora i tople vode u Cherry Streetu: ‘Svatko bi u svome životu trebao imati iskustvo Lower East Sidea’.